Svaka priča ima svoj početak pa tako i ova. U ovoj priči ja sam vi, svi oni koji se na bilo koji način prepoznaju u njenim djelovima. Osim priče bitan je i cilj koji vam želim predstaviti! Stoga krenimo….

Prije nešto više od godinu dana, nakon nekoliko teških životnih situacija, nastala je vizija ovog prvog projekta moje morske trilogije. Trilogija sama po sebi sastoji se od tri izazova, pri čemu svaki sljedeći je u svakom pogledu zahtjevniji, od fizičke pa do logističke strane. Ono što povezuje sva tri projekta je more, moj medij iz kojeg crpim svoju pozitivnu energiju te sport koji mi daje smisao života. Upravo ta dva faktora uspjela su mi vratiti želju za stvaranjem nečeg novoga, pomogla mi prebroditi teške životne trenutke nakon tatine smrti te obnoviti svoje zdravlje.
Od malih nogu pratila sam tatu po nogometnom stadionu, gledajući ga kako liječi sportaše. Uz njega sam naučila puno toga te izgradila jedan dio svoje osobnosti. Kažu da smo nas dvoje copy-paste, u glavi i srcu sigurno. Tata je preminuo bolujući dvije i pol godine od zloćudne bolesti. Tijekom tog razdoblja, mama, sestra, ja te ostala obitelj i prijatelji pokušavali smo ga okruživati ljubavlju i brigom kako bi što lakše prebrodio posljednje trenutke. Palijativna skrb nije laka jer uključuje sve osobe: užu i širu obitelj, zdravstvene radnike, prijatelje i ostale koje su u interakciji sa umirućim. Gledajući tatu tijekom bolesti, zapitala bi se od kuda mu snaga imati osmijeh na licu znajući da se bliži kraj?! Nije odustajao sve do posljednje minute svoje životne utakmice.
Sigurno se pitate zašto baš plivanje od Penede do Porera?!
Kada si skoro više od polovice svog života u vodi ili moru kao sportaš, tvoj DNA se počne mjenjati a da toga gotovo nisi niti svjestan. Jednostavno ne možeš bez tog šuma u ušima, bez blaženog osjećaja mekoće vode i one tišine koju čuješ kad si pod morem. Zato plivam, da se izgubim u plavetnilu i utopim svoje misli. Peneda i Porer, dva predivna svjetionika koji svojim svjetlima pokazuju siguran put mornarima na njihovom putovanju te kao svjetionici predstavljaju simbol palijativne skrbi: simbol slobode i osjećaja sigurnosti. Na taj način, slobodno i sigurno se upravo ja osjećam u moru.
Osim pomicanja svojih vlastitih granica izdržljivosti, želja mi je prenijeti vam nekoliko poruka o kojima ću pisati putem ovog bloga. No, najveća želja mi je potaknuti ljude koji su na neki način proživjeli isto što i ja ili koji trebaju malo motivacije za krenuti u neke nove životne radosti, da putem sporta pronađu svoj lijek za tijelo i dušu.
Čim postoji ideja, postoji i vjerojatnost da se ta ideja i ostvari. Samo trebate krenuti, napraviti prvi korak i kao prema Newtonovom zakonu akcije dogoditi će se neka reakcija, a vaš kotač početi će se sam kotrljati. Voda je moj kreativni medij u kojem neprestano naviru ideje. Pronađite i vi vaš izvor kreativnosti jer svako od nas ga nosi u sebi.
Ako moji zaveslaji uspiju potaknuti barem jednu osobu da učini isto ili da pronađe svoj put preko sporta za bolje sutra, da ga potaknu na stvaranje nekih novih ideja i poduhvata, da prikažu svu ljepotu mora i užitak koje ono pruža, da ga ohrabre da učini prvi korak za ostvariti svoje želje, da svima onima koji zadnje minute i udahe svoga života provode na ovoj planeti ukažu da na kraju svakoga puta postoji svjetlo, MOJ CILJ ĆE BITI OSTVAREN!
Zaplivajte sa mnom u ovoj priči i budite i vi dio nje!

Pišemo si – čitamo se!
Aida